Medijska pismenost, koja je rezultat medijskog obrazovanja (Pérez Tornero, 2008: 103), podrazumijeva pristup medijima te analizu, vrednovanje i stvaranje sadržaja (Aufderheide, 1992: 6) i danas se smatra jednim od ključnih oblika pismenosti 21. stoljeća.

Mediji istodobno i razvijaju i ograničavaju javno znanje zbog čega imaju veliki utjecaj na političke procese, ali i na procese učenja i socijalizacije, uključujući i život i razvoj djece i mladih (McDougall i sur., 2018 .; Zezulkova, 2015.).

U posljednjem desetljeću medijska pismenost stekla je povećanu političku pozornost na razini EU-a. Niz ključnih političkih dokumenata je objavljeno od 2007. godine, a koji naglašavaju važnost razvoja viših razina medijske pismenosti, posebno među učenicima. Konkretno, inicijative koje su usvojile institucije EU progresivno naglašavaju potrebu promicanja medijske pismenosti u obrazovanju i osposobljavanju radi jačanja kritičkog razmišljanja učenika, poticanja  aktivnog građanstva i promicanja zajedničkih vrijednosti EU-a.

Brzi napredak digitalnih tehnologija i istodobno povećanje korištenja interneta potaknuli su  raspravu o važnosti pripreme učenika za pristup, korištenje, razumijevanje i kritičku procjenu svih oblika medija. Učenici, naoružani samo jednim uređajem, imaju pristup ogromnom nizu gotovo nefiltriranih informacija.

Širi pristup internetu i digitalnim medijima pružio je učenicima i nastavnicima mogućnost dobivanja većih količina informacija i olakšao samoizražavanje, aktivne oblike građanstva i kreativnu komunikaciju sa širom publikom. Međutim, učenici su i sve više izloženi raznim oblicima dezinformacija, propagande, radikalnih i nasilnih poruka, indoktrinacija i govora mržnje.

Istraživanja pokazuju kako obrazovanje iz medijske pismenosti može imati pozitivne učinke na  znanja, vještine i stavove učenika u analizi i kritičko razumijevanje medija i dezinformacija.

Istraživačke i političke inicijative u vezi s medijskom pismenošću i medijskim obrazovanjem sve su veće. Međutim, nedostaje sistematiziranost dokaza o tome 'što djeluje' u praksi obrazovanja za medijsku pismenost na razini učionica.

Istraživanja medijske pismenosti učenika u drugim državama članicama EU su pokazala statistički značajnu povezanost između socioekonomskog statusa i razine obrazovanja s razinom medijske pismenosti učenika, u smjeru da su niži socioekonomski status i razina obrazovanja povezani s nižom razinom medijske pismenosti učenika. Požeško-slavonsku županiju karakterizira nizak socioekonomski status stanovnika, pad nataliteta, iseljavanje radno sposobnih građana te je u suvremenom razdoblju  prisutan negativan trend smanjenja djece u prvim razredima tako da se neke osnovne škole u potpunosti zatvaraju, a mnoge smanjuju razredne odjele što može negativno utjecati na razinu medijske pismenosti učenika osnovnih škola Požeško-slavonske županije u usporedbi s učenicima osnovnih škola drugih županija u kojima nisu prisutni navedeni demografski trendovi.

Nadalje, u postojećim aktivnostima i programima promicanja medijske pismenosti evidentna je rascjepkanost, nepovezanost između različitih organizatora akcija te izostanak vidljivosti i prepoznatljivosti na lokalnoj razini.

Područje medijske pismenosti učenika Republike Hrvatske je još uvijek nedovoljno istražena tema te se tijekom online  nastave potaknute epidemijom COVID-19 utvrdilo kako postoji potreba za medijskim opismenjivanjem svih članova društva što je posljedično dovelo i do potrebe za mjerenjem medijske pismenosti, kao nužnog dijela potrebnog za napredak u medijskom obrazovanju (Hobbs, 2010).

Od školske godine 2019./2020. u hrvatskim osnovnim školama započinje provođenje nove kurikularne reforme pod nazivom Škola za život kojom se nastoji 37 osuvremeniti rad u školama. Za škole se nabavljaju projektori  te su škole od Ministarstva dobile sredstva za nabavu opreme, potrošnih materijala za uvođenje novih kurikuluma te književnih djela za cjelovito čitanje. Pored nabavljanja tableta za učenike, novom reformom je predviđeno i nabavljanje računala za učitelje, nastavnike i stručne suradnike.

Iz navedenih razloga je tema, a ujedno i glavna aktivnost ovog projekta, upravo istraživanje medijske pismenosti učenika viših razreda osnovnih škola Požeško-slavonske županije. Osim glavne aktivnosti, provođenja istraživanja medijske pismenosti učenika viših razreda osnovnih škola Požeško-slavonske županije, također je provedeno mapiranje potreba nastavnika hrvatskog jezika viših razreda osnovnih škola Požeško-slavonske županije.

U istraživanju je sudjelovalo 325 učenika viših razreda osnovnih škola s područja Požeško-slavonske županije.

U istraživanju je korištena prilagođena verzija upitnika po uzoru na anketni upitnik na temelju kojeg je provedeno istraživanje među svim državama članicama Europske unije (Ciboci, 2018; EAVI i DTI, 2011) u svrhu dobivanja podataka te Upitnik opće medijske pismenosti u svrhu utvrđivanja razine medijske pismenosti učenika.

Prije početka istraživanja učenicima su se podijelile suglasnosti. Nakon odobrene suglasnosti za provođenje istraživanja, sa školama se dogovorilo točno vrijeme provođenja istraživanja. Ukoliko upitnike nije bilo moguće podijeliti uživo zbog epidemiološke situacije, upitnici su se učenicima podijelili u online obliku putem Google Formsa.

Planirano je grupno provođenje istraživanja na početku ili na kraju sata razrednog odjela, ovisno o dogovoru s profesorima. Istraživanje je trajalo približno 30 minuta. Sudionicima se usmeno objasnio cilj i svrha istraživanja, te se naglasilo da je istraživanje anonimno i dobrovoljno te da mogu odustati od sudjelovanja u bilo kojem trenutku.

Glavni cilj istraživanja je utvrditi razinu medijske pismenosti učenika viših razreda osnovnih škola s područja Požeško-slavonske županije, a time i medijskog obrazovanja, kako bi se utvrdila učinkovitost programa medijske kulture u medijskom opismenjivanju učenika u hrvatskim osnovnim školama. Sekundarni ciljevi istraživanja su istražiti koliko učenici viših razreda osnovnih škola Požeško-slavonske županije imaju pristup različitim vrstama medija, koliko često stvaraju svoje vlastite sadržaje, njihova samoprocjena razine vlastite medijske pismenosti te znaju li analizirati i kritički vrednovati medijske sadržaje, kao i mapiranje potreba nastavnika hrvatskog jezika.

U istraživanju je sudjelovalo 325 učenika viših razreda osnovnih škola Požeško-slavonske županije, od kojih je 49,8% bilo muškog, a 48,3% ženskog spola, dok se ostatak nije želio izjasniti o spolu.

Nadalje, najviše učenika je bilo iz sedmih i osmih razreda, zatim šestih te najmanji broj iz petih razreda.

Rezultati istraživanja su pokazali kako učenici imaju tendenciju visoko procjenjivati svoje digitalne vještine, medijsku pismenost, znanja i sposobnosti dok je opća razina medijske pismenosti učenika viših razreda osnovnih škola zapravo na niskoj do srednjoj razini.

Rezultati istraživanja su pokazali kako učenici viših razreda osnovnih škola Požeško-slavonske županije imaju pristup različitim vrstama medija od kojih najčešće koriste tik tok, Facebook, Instagram te aplikacija za razmjenjivanje poruka (viber, whatsapp i messenger). Što se tiče kreiranja i stvaranja vlastitih sadržaja pokazalo se kako većina učenika koristi medije za primanje i slanje emailova (66,8%), sudjelovanje na društvenim mrežama (79,1%), kreiranje profila, stranice ili grupe na društvenim mrežama (64,3%), gledanje serija, filmova i slušanje glazbe (88,6%), preuzimanje sadržaja (61,2%) te igranje online videoigrica (59,7%).

Također  ispitivalo se znaju li učenici analizirati i kritički vrednovati medijske sadržaje te su rezultati pokazali kako učenici najpouzdanijima smatraju informacije dobivene putem televizije i interneta, dok najnepouzdanijim smatraju informacije dobivene putem novina. 14,8% učenika za sadržaje putem medija pomislilo kako je sadržaj napravljen za promoviranje pušenja, 44,3% kako je sadržaj zapravo prikriveni oglas dok je 55,7% pomislilo za sliku osobe na društvenim medijima da je modificirana, odnosno da osoba na slici tako ne izgleda u stvarnom svijetu.  Rezultati su također pokazali kako 40% učenika u posljednja tri mjeseca nisu nikad namjerno kliknuli na reklamu koju ste vidjeli na internetskoj stranici, društvenoj mreži ili ste je dobili preko e-maila

Rezultati su pokazali kako 36,6% učenika nije sigurno je li zakonom dopušteno sve oglašavati dok 31,7% misli da je zakonom dopušteno sve oglašavati. 57,5% učenika smatra kako zakonom propisano kada mediji moraju zaštititi identitet djece, 66,5% učenika smatra da zakonom nije dopušteno prikazivati žene i muškarce na ponižavajući način, 35,4% učenika smatra kako zakoni propisuju vrstu sadržaja koje se smije, odnosno ne smije prikazivati u medijima dok 54,5% učenika smatra kako zakonom nije zabranjeno preuzimanje („skidanje“) filmova i glazbe s interneta. 52,9% učenika smatra kako svaka reklama na televiziji i radiju mora biti jasno označena da znamo da je to reklama. 58,2% učenika smatra kako informacije koje pronađu na internetu ne smiju koristiti bez navođenja izvora dok 79,1% učenika smatra kako informacije na Wikipediji nisu uvijek točne. 79,4% učenika smatra kako nije dobro dijeliti lozinke svojih profila na društvenim mrežama, u online igrama itd. s najbližim prijateljima te 84,6% učenika smatra kako se današnja se djeca bolje služe internetom od odraslih.

U sklopu istraživanju su provedene i  aktivnosti mapiranja potreba nastavnika hrvatskog jezika viših razreda osnovne škole u pogledu medijske pismenosti učenika. Mapiranje potreba nastavnika hrvatskog jezika odvijalo se putem fokus-grupa (uživo ili online, ovisno o epidemiološkoj situaciji) čime će se provjerila zainteresiranost nastavnika za obrazovanje u medijskoj pismenosti, stavovi o razini vlastite medijske pismenosti, ali i njihovih učenika,  potrebe modifikacije postojećih obrazovnih materija i udžbenika te samog kurikuluma, zadovoljstvo obukom za provedbu kurikuluma, tehničkom opremljenošću škola  te medijskom promocijom obrazovanja iz navedenog područja. U istraživanju je sudjelovalo 6 nastavnika hrvatskog jezika koji predaju u osnovnim školama Požeško-slavonske županije,

Rezultati istraživanja su pokazali kako nastavnici hrvatskog jezika smatraju kako je prosječna razina medijske pismenosti svojih učenika niska do prosječna, s tim da su neki naveli kako „ se dobro služe digitalnim alatima ako im je stalo, ali ih zamaraju dugi tekstovi pa sve popraćeno tekstom izbjegavaju.“ Nadalje, nastavnici se uglavnom slažu s s tvrdnjom da je program medijske kulture zastario te da se kroz nastavne sadržaje učenike rijetko potiče na kritičko promišljanje i stvaranje vlastitih medijskih sadržaja, no neki navode kako se nastoji prezentirati medijske sadržaje u različitim oblicima kroz razmičite nastavne predmete. Nastavnici su prosječno ili vrlo dobro sigurni u svoja znanja, kompetencije i vještine za predavanje medijske pismenosti, no navode kako su spremni i voljni sudjelovati u stručnim usavršavanjima iz prethodno navedenog područja te navode kako su „Znanje, vještine i kompetencije koje se stječu medijskom i informacijskom pismenošću važne u suvremenom dobu“ te 66,7% nastavnika smatra kako su medijska i informacijska pismenost nisu dovoljno zastupljene u sadržajima različitih nastavnih predmeta. Što se tiče tehničke opremljenosti svojih škola, nastavnici smatraju kako škola u kojoj rade ima zadovoljavajuću tehničku opremu i uvjete rada za realiziranje sadržaja vezanih uz medijsku pismenost, pogotovo nakon sudjelovanja u projektu Škola za život.

Rezultati istraživanja su pokazali kako učenici imaju tendenciju visoko procjenjivati svoje digitalne vještine, medijsku pismenost, znanja i sposobnosti dok je opća razina medijske pismenosti učenika viših razreda osnovnih škola zapravo na niskoj do srednjoj razini.

Rezultati istraživanja su pokazali kako učenici viših razreda osnovnih škola Požeško-slavonske županije imaju pristup različitim vrstama medija od kojih najčešće koriste tik tok, Facebook, Instagram te aplikacija za razmjenjivanje poruka (viber, whatsapp i messenger). Što se tiče kreiranja i stvaranja vlastitih sadržaja pokazalo se kako većina učenika koristi medije za primanje i slanje emailova (66,8%), sudjelovanje na društvenim mrežama (79,1%), kreiranje profila, stranice ili grupe na društvenim mrežama (64,3%), gledanje serija, filmova i slušanje glazbe (88,6%), preuzimanje sadržaja (61,2%) te igranje online videoigrica (59,7%).

Također  ispitivalo se znaju li učenici analizirati i kritički vrednovati medijske sadržaje te su rezultati pokazali kako učenici najpouzdanijima smatraju informacije dobivene putem televizije i interneta, dok najnepouzdanijim smatraju informacije dobivene putem novina. 14,8% učenika za sadržaje putem medija pomislilo kako je sadržaj napravljen za promoviranje pušenja, 44,3% kako je sadržaj zapravo prikriveni oglas dok je 55,7% pomislilo za sliku osobe na društvenim medijima da je modificirana, odnosno da osoba na slici tako ne izgleda u stvarnom svijetu.  Rezultati su također pokazali kako 40% učenika u posljednja tri mjeseca nisu nikad namjerno kliknuli na reklamu koju ste vidjeli na internetskoj stranici, društvenoj mreži ili ste je dobili preko e-maila

Rezultati su pokazali kako 36,6% učenika nije sigurno je li zakonom dopušteno sve oglašavati dok 31,7% misli da je zakonom dopušteno sve oglašavati. 57,5% učenika smatra kako zakonom propisano kada mediji moraju zaštititi identitet djece, 66,5% učenika smatra da zakonom nije dopušteno prikazivati žene i muškarce na ponižavajući način, 35,4% učenika smatra kako zakoni propisuju vrstu sadržaja koje se smije, odnosno ne smije prikazivati u medijima dok 54,5% učenika smatra kako zakonom nije zabranjeno preuzimanje („skidanje“) filmova i glazbe s interneta. 52,9% učenika smatra kako svaka reklama na televiziji i radiju mora biti jasno označena da znamo da je to reklama. 58,2% učenika smatra kako informacije koje pronađu na internetu ne smiju koristiti bez navođenja izvora dok 79,1% učenika smatra kako informacije na Wikipediji nisu uvijek točne. 79,4% učenika smatra kako nije dobro dijeliti lozinke svojih profila na društvenim mrežama, u online igrama itd. s najbližim prijateljima te 84,6% učenika smatra kako se današnja se djeca bolje služe internetom od odraslih.

Rezultati ovog istraživanja doveli su do novih spoznaja o medijskoj pismenosti učenika viših razreda osnovnih škola u Požeško-slavonskoj županiji te mogu pomoći  stručnjacima u razvijanju materijala, udžbenika i modificiranja i kreiranja nacionalnog kurikuluma, nastavnicima hrvatskog jezika pomoći pri modifikaciji vlastitog plana i programa rada budući da mogu služiti kao objektivan način vrednovanja dosadašnjeg načina medijskog opismenjavanja učenika osnovnih škola. Iako se rezultati dobiveni ovim istraživanjem ne smiju generalizirati na cijelu Republiku Hrvatsku, oni ipak mogu dati dobar uvid u trenutačno stanje medijskog obrazovanja i medijske pismenosti u Republici Hrvatskoj. U budućnosti je svakako potrebno provesti istraživanje u svim hrvatskim županijama, što je i glavna preporuka za buduća istraživanja jer tek na temelju cjelovite slike mogu se predlagati i donositi nove politike medijskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj.